BETOVENOVA GODINA
U godini u kojoj se obeležava 250 godina od rođenja jednog od velikana epohe klasicizma, Ludviga van Betovena, ove godine obeležiće i Simfonijski orkestar RTS. Na koncertu, koji će biti održan 1. februara, u Velikoj dvorani Kolarčeve zadužbine, u 20 časova, biće izvedena neka od najznačajnijih dela iz opusa ovog stvaraoca – Egmont uvertira, Simfonija br. 1 i Simfonija br. 5. Ove kompozicije publika će biti u prilici da čuje u aranžmanima za gudački orekstar, koje je načinio istaknuti violinista Sreten Krstić, a ovaj umetnik će na koncertu nastupiti kao koncertmajstor.
Pored Koncerta za klavir i orkestar br. 5 i Treće simfonije, koja je poznata pod nazivom „Eroika“, uvertira Egmont je delo koje kruniše drugi period Betovenovog stvaralaštva, u kome je bio obuzet heroizmom kao tematikom. U opusu koji čine jedanaest uvertira, pisanih između 1800. i 1812. godine, Egmont zauzima posebno mesto. U njoj Betoven sledi određen programski sadržaj, kao i u većini svojih uvertira i drugih simfonijskih dela, pa čak i klavirskih sonata. Komponovana je kao deo scenske muzike za istoimenu tragediju Johana Volfganga Getea. To raspoloženje nije teško prepoznati ni u uvertiri Egmont. Tragična sudbina vođe potlačenog flandrijskog naroda u drugoj polovini 16. veka izazvala je u Betovenovoj stvaralačkoj imaginaciji sliku heroja koji, uveren u pobedu svojih ideala, uzdignuta čela odlazi na gubilište. Posle Hajligenštatskog testamenta niko nije bolje od Betovena mogao da shvati istinski smisao Egmontove borbe, i ništa ubedljivije ne govori o najintimnijem idejnom životu Betovena demokrate, sina epohe velike francuske buržoaske revolucije, nego likujuća, pobednička koda uvertire posvećena liku čoveka koji je bio pobeđen, ali ostao kao pobednik koji veruje u budućnost svoga naroda.
Na svom simfonijskom prvencu, Prvoj simfoniji, Betoven je radio punih deset godina. Njegova želja bila je da napiše muziku za Šilerovu Odu radosti, ali je realizacija te ideje morala da sačeka tek Devetu simfoniju, koju je završio 1823. godine. Prva simfonija je završena 1797. godine. Već ovim delom Betoven je značajno skrenuo pažnju na sebe kao stvaraoca. Nastala je pod uticajem Jozefa Hajdna. Tadašnja bečka kritika je kompoziciju smatrala teškom i preopterećenom notama, ali su tu konstataciju demantovala kasnija simfonijska dela ovog stvaraoca. Posvećena je baronu Gotfridu van Svitenu, jednom od prvih Betovenovih patrona.
Peta simfonija je jedno od najpoznatijih dela klasične muzike uopšte i jedna od najizvođenijih simfonija Ludviga van Betovena. To je delo puno dramske napetosti, snažno i sugestivno, prepoznatljivo po glavnoj temi prvog stava, motivu od svega četiri tona. „Tako sudbina kuca na vrata“, zabeležio je Betoven, koji je moć sudbine prezirao i sve podvrgavao svojoj volji. I u ovom delu Betoven je, ustvari, pisao o borbi za afirmaciju ljudske ličnosti u odnosu na sile koje ga sputavaju, o borbi za slobodu ljudskog roda, a ne pojedinca.