MUZIKA KERUBINIJA I BETOVENA NA APRILSKOM KONCERTU HORA I SIMFONIJSKOG OREKSTRA RTS
Luiđi Kerubini je kompozitor epohe klasicima, koji je mnogim svojim delima nagovestio novu epohu – romantizam. Njegovom opusu posebno se divio Ludvig van Betoven, koji ga je smatrao jednim od svojih najvećih savremenika. Italijan po poreklu, najveći deo svoga života i rada proveo je u Parizu, koga je zavoleo zahvaljujući svom prijatelju, violinisti Đovaniju Batisti Viotiju, koji ga je na jednom proputovanju kroz ovaj grad upoznao sa Marijom Antoanetom i predstavio pariskom otmenom društvu. Međutim, njegovom dolasku u „grad svetlosti“ nisu se obradovali kompozitori koji su u to vreme bili na početku karijere. Sa, u to vreme, mladim Hektorom Berliozom veoma brzo je došao u konflikt, dok je Adolfu Adamu najviše smetalo što je stalno izgledao kao da je ljut. Ali, i pored toga, bilo je i onih stvaralaca koji su mu se divili, a među njima su bili Đoakino Rosini i Frederik Šopen.
„Rekvijem“ je komponovan 1816, a premijerno izveden, naredne, 1817, na komemoraciji Luju 16 kome je tokom Francuske revolucije odsečena glava. Iako pisano za ovu priliku, delo je kod publike imalo veliki uspeh. Muzičari poput Betovena, Šumana i Bramsa su ga veoma visoko ocenili zbog majstorstva forme, orkestracije i ravnoteže između teksta i muzike. Betoven je rekao: „Ako ikada budem komponovao misu za mrtve, moj model biće upravo ova Kerubinijeva kompozicija“. Šuman je govorio da “Rekvijemu“ u celom svetu nema ravnog, dok je Brams smatrao da nadilazi granice vremena u kome je nastalo. Ali, crkva je mislila drugačije. Pariski nadbiskup De Kuelan kritikovao je “Rekvijem“ zbog upotrebe ženskih glasova u horu. To kompoziciji ipak nije smetalo da ima uspeh na koncertnoj sceni, ali je Kerubini, u poodmaklim godinama, napisao još jedan rekvijem, ovoga puta samo sa muškim glasovima, želeći tako da pred kraj života zadovolji i nadbiskupa.
U centru stvaralaštva Ludviga van Betovena, koje se odlikuje idejnošću, ogromnom snagom izraza i velikim dinamizmom, stoje, pored klavirske muzike i gudačkih kvarteta, njegove simfonije. Upravo ovaj oblik Betovenu je pružio sve mogućnosti za uzlet njegove stvaralačke mašte, za predstavljanje njegovih filozofskih ideja i shvatanja života i sveta. U svojim simfonijama, Betoven je ukazao na novu simfonijsku tematiku koju karakteriše borba za slobodu, neodoljiva težnja da se savladaju patnje i prevaziđe tragika intimnog života, stremljenje ka svetlosti, kroz bol ka radosti, od ličnih stradanja do kolektivne sreće oslobođenog čovečanstva.
„Osma simfonija“ pisana je 1812, a premijerno je izvedena 1814. godine. Iako komponovana u vreme kada ga je napustila jedna od njegovih najvećih ljubavi – Antonija Brentano, što je umetnika veoma potreslo, ona u svom zvuku nosi životnu radost, pa čak i elemente humora. Neki muzikolozi čak primećuju da ona daje jednu nasmejanu „filozofiju života, poput glasa iskusnog mudraca, koji je prebrodio mnoge životne poteškoće“. U prilog ovoj konstataciji ide i činjenica da je ovu simfoniju Betoven posebno voleo i, tepajući joj, nazivao je „moja mala Simfonija in F“. U odnosu na druga dela, ovog žanra, ova simfonija i jeste mala – traje oko 25 minuta.
Iako imaju sličnu atmosferu muzike, „Osma simfonija“ je imala i veću popularnost od „Sedme“. Kada je kompozitor Karl Černi, tada samo Betovenov učenik, upitao profesora zašto je „Osma“ popularnija od „Sedme“, Betoven je jednostavno rekao: „Zato što je mnogo bolja!“ Njegove reči potvrdio je u svom komentaru i kritičar Bernard Šo, a jedan drugi je zabeležio: „Kada je po završetku dela krenuo aplauz, to nije bio aplauz koji je bio isprovociran opštim užitkom koje je delo prenelo na publiku. Naprotiv. To je bio aplauz koji je pokazao euforiju koju je simfonija prenela na slušaoce!“