Plasido Domingo sa Simfonijskim orkestrom i Horom RTS-a
Jedan od najvećih i najpopularnijih umetnika svetske operske scene, ali i najčuvenijih dramskih tenora 20. veka, grandiozan u svim elementima vokalne i muzičko-scenske interpretacije, maestralni Plasido Domingo, stigao je na pozornicu Kombank arene u svojoj 73. godini, četvrt veka nakon svog prvog susreta s beogradskom publikom u Centru „Sava“, gde je bio partner čuvenoj Toski, naše primadone Radmile Bakočević, u istoimenoj Pučinijevoj operi.
Za razliku od nekih njegovih slavnih kolega koji su kod nas nastupili na potpunom zalasku karijera, za Plasida Dominga se, na sreću, to ne može reći. Legendarni pevač je i dalje velikan, premda nam se njegov prelazak u baritonski fah ne čini neophodnim niti potpuno opravdanim i uverljivim, i stoga se u prvoj polovini koncerta nije iskazao u svom pravom svetlu.
Mnogo upečatljiviji i onaj „stari Domingo“ bio je u drugom delu večeri u kojem se (posle Žerara, Magbeta, Žermona i grofa Lune) predstavio s nešto „lakšim“ i kantabilnijim repertoarom sabranim od arija iz mjuzikla i opereta Rodžersa, Levea, Leja, Bernstajna, Kalmana i Lehara, te večnih evergrin pesama poput „Besamo mučo“ ili „Granade“, još uvek u tim, uhu prijemčivim i prepoznatljivim melodijama osvajajući raskošnim, u biti ipak tenorskim (premda oduvek baritonalno obojenim), čak i u ovoj životnoj dobi muževnim, veoma lepim i suptilno nijansiranim, posebnim glasom, a naročito, svojom jedinstvenom i neponovljivom personalnošću.
Najzad, i iznad svega, plenio je gospodstvenom pojavom i držanjem, džentlmenskim i kolegijalnim odnosom prema ostalim solistima, poštovanjem dirigenta, orkestra i hora.
Kao i na odličnom koncertu održanom krajem septembra u Centru „Sava“ s ruskim operskim umetnicima, Simfonijski orkestar Radio-televizije Srbije, sada pod vođstvom veoma sposobnog, raspoloženog i scenski dopadljivog Izraela Gurskog, Domingovog „protožea“ i saradnika na nastupima širom sveta, bio je izvanredno uigran i precizan, podjednako dejstven i kao pratilac i kao interpretator instrumentalnih tačaka (Uvertire za „Nabuka“ i Intermeca iz „Kavalerije rustikane“), posebno Supeove Uvertire za „Laku konjicu“, koja je, pod rukom Bojana Suđića (ovog puta gosta dirigenta „svog“ orkestra) zazvučala odsečno, ritmički pregnantno i tonski moćno, impresivno u limenom korpusu (naš maestro je „široko“ i nadahnuto vodio još i izvođenje poznatog odlomka iz Bernstajnove „Priče sa zapadne strane“).
Dramaturškoj raznovrsnosti muzičkog toka ove toplo pozdravljane, iako, nažalost, zbog preskupih ulaznica, ne i dovoljno posećene, za mnoge, zbog toga i nedostupne, umetničke svečanosti (za koju bi Centar „Sava“ bio dovoljno prostran i mnogo primereniji prostor) doprinosile su mlade sopranistkinje Virhinija Tola (nešto dramskijeg tembra) i Mikaela Este (lirsko koloraturnog faha), koje su (ne oduševljavajući od početka), postupno „upevavane“, takođe doživele lep prijem posetilaca.
Naročit utisak proizvelo je Domingovo obraćanje sa scene Radmili Bakočević, ali i kratki, elegantni i delikatno doziran duet s mecosopranistkinjom Jadrankom Jovanović iz Leharove „Vesele udovice“, a za većinu posetilaca, sentimentalni trenutak bez premca, donelo je izvođenje naše pesme „Što se bore misli moje“, koju su, trudeći se da se izbore sa srpskim jezikom, delimično otpevali svi solisti.
Za nas je najpotresnija i najdoživljenija tačka i vrhunac večeri bila srčana i maestetična, dramatski duboko proosećana i violentna „Liberta“, možda i najostvarenija kompozicija celog koncerta, u kojoj su glavni sudeonici bili, ovde i najupečatljiviji, veličanstveni Domingo, i pored njega, glavni junaci celog događaja, naši vrsni muzičari iz Orkestra i Hora Radio-televizije Srbije.
Ostavite komentar